Strategija upravljanja portfeljem skup je metoda kojima investitor ostvaruje financijske ciljeve. Kao dvije ekstremne varijante, aktivna i pasivna strategija, između ostalog najviše se razlikuju po pitanju alokacije kapitala, obrtaja portfelja i korištenja poluge. Strategiju portfelja, i kao kombinaciju investicija i kao stil ulaganja, potrebno je prilagoditi profitnorizičnim karakteristikama investitora i makroekonomskoj okolini. Po svojim karakteristikama individualni i institucionalni investitori u velikoj mjeri se razlikuju. Institucionalni investitori u prednosti su nad pojedincima, zbog svoje veličine i pravnog oblika, pa im stoga aktivna strategija ulaganja više odgovara. Pojedinci takve pogodnosti uglavnom ostvaruju udruživanjem u investicijske fondove, čime se okupljaju investitori istovrsnih profitno-rizičnih karakteristika. Pasivna strategija pokazala se uspješnijom na razvijenim tržištima, ponajviše zbog troškovne i porezne efikasnosti. Doduše, aktivna strategija se, zbog svoje fleksibilnosti, pokazala uspješnijom u situacijama veće nesigurnosti i ekonomskog stresa. Aktivna strategija ima veći potencijal na manje razvijenim tržištima, poput hrvatskog. Način upravljanja fondom također ima značajan utjecaj na prinos. Strategije osjetljivije na troškove, poput transakcijskih i upraviteljskih naknada, pokazale su se uspješnijima. Fondovi sa suvlasničkim odnosom menadžera i klijenta, te kvalitetnijim upravljanjem poticajnih bonusa bolje se nose s agencijskim problemom. Premda je čovjek ključ investicijskog procesa, organizacijsko okruženje i usmjerenost na investitorove interese ponajviše uvjetuju uspješnost strategije.