Vjerski turizam čini međusobnu povezanost različitih stručnih komponenti. Potiče prihvaćanje jedne kompleksne vizije fenomena putovanja u odnosu s crkvenim kulturnim dobrima i učestalim interesima gospodarskih interesa, koji okružuju crkvena materijalna i nematerijalna dobra – resurse. U tom kontekstu, strukturalna artikulacija vjerskog turizma zahtjeva pomak kvalitete u duhu koji će zadovoljiti ujedinjujuću logiku, interpretativni ključ, kreativni kriterij od kojeg nastaje organizacijska operativnost, značajna i odgovarajuća raznovrsnim potrebama nemirnog čovjeka post – modernisti, kao duhovno veoma zahtjevnog putnika - čovjeka. Autori ove knjige pokušavaju naglasiti činjenicu, kako se vjerski turizam označava kao pojava, aktivnost i odnos neposredno vezano uz zadovoljenje ljudskih potreba religijskog, odnosno vjerskog i duhovnog karaktera. Vjerski turizam odnosno hodočašća, kao posebna „gospodarska grana“ uza sva vjerska svojstva, sadrži i sva bitna svojstva turizma u cjelini, to je u suštini turističko putovanje za zadovoljenje vjerskih motiva. Razlika je samo u posebnosti motiva putovanja, ali opterećena često posebnim „duhovnim“ zahtjevima i uvjetima organizacije putovanja. Zbog toga što vjerski turizam postaje sve zanimljiviji i kao ekonomsko poslovna djelatnost s ekonomskim učincima, ne smije ga se do kraja komercijalizirati, ne smije se potpuno izbaciti „duhovna“ dimenzija, ovaj vid turističke ponude ipak je poseban i mora trajno u svojim programima putovanja zadržati „duhovnu dimenziju“. Hrvatsko turističko gospodarstvo ima velike mogućnosti u razvitku turizma, pa tako i vjerskog turizma. Te mogućnosti treba prepoznati i implementirati ga u ponudu hrvatskog turističkog gospodarstva u cjelini.