Od 1950. godine Europska zajednica za ugljen i čelik počinje sjedinjavati europske zemlje ekonomski i politički kako bi se osigurao trajni mir. Šest zemalja osnivača su Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska. Velika Britanija je primala relativno malo od bilo koje od dvije najveće komponente proračuna EU. Zbog toga je od 1984. godine dobila rabat za svoje doprinose, koji su ostale države članice plaćale dodatnim doprinosima. Članstvo u EU-u također je imalo izravan utjecaj na javne financije Velike Britanije, jer je Velika Britanija bila dužna dati doprinose proračunu EU-a. Utjecaj financijske krize na britansko gospodarstvo bio je značajniji od nekih drugih zemalja. I financijski i poslovni sektor doživjeli su ozbiljne gubitke. Niži porezni prihodi značili su da je nemoguće proširiti javnu potrošnju kako bi se pomoglo u rješavanju krize. Jedino mogućnost oporavka bilo je to što je pad vrijednosti funte omogućio da izvoz postane plodniji i profitabilniji. Dana 23. lipnja 2016. godine, s nacionalnom izlaznošću od 72%, glasovalo je od 51,9% do 48,1% za napuštanje Europske unije i posredno odbacilo uvjete novog sporazuma. Velika Britanija je tako postala prva država članica EU koja je formalno napustila članstvo koje je završilo nakon 47 godina članstva. EU ima samo trgovinski višak na temelju izvoza robe, ali trgovinski deficit u uslugama od 10,3 milijarde funti. Stoga je daleko manje razloga za zaključivanje EU liberalnog sporazuma o pristupu uslugama nego o robi, što bi ozbiljno naštetilo ekonomiji koja se temelji na uslugama Velike Britanije. Štoviše, mnogi drugi međunarodni trgovinski ugovori već reguliraju i pomažu u smanjenju prepreka trgovini robom, a je malo, ako ih ima, pokriva netarifne zapreke trgovini uslugama.